Danas ćemo pogledati tri klona Sega igraćih konzola.
Sega je japanska tvrtka sa dugom povijesti poslovanja, prvo sa aparatima na sreću i zabavnim aparatima na kovanice, a onda sa igraćim arkadama, konzolama i digitalnim video igrama. Izvorni korijeni tvrtke su zapravo američki kada je 1940. godine osnovana tvrtka Standard Games za opskrbu vojnih baza automatima za igre na sreću i zabavu. Nakon rata tvrtka je preimenovana u Service Games, a onda je 1952. godine američka vlada zabranila automate za igre na sreću na teritoriju SAD-a. Stoga se tvrtka Service Games preorijentirala na američke baze izvan SAD-a te je u Japanu osnovana Service Games of Japan, a ubrzo nakon toga tvrtka se proširila i na druge baze u Aziji. Naziv Sega, kratica od Service Games, prvi put je upotrijebljen 1954. na automatu Diamond Star.
Od 1960. godine Service Games of Japan je raspušten nakon istraga američke vlade o kriminalnim poslovnim praksama, te su osnovane dvije nove japanske tvrtke da kupe imovinu raspuštene tvrtke i nastave poslovanje s automatima. Tvrtke su se spojile 1964. godine pod nazivom ime Nihon Goraku Bussan. Ova tvrtka je 1965. godine preuzela tvrtku Rosen Enterprises (posao s foto-kabinama) te je osnovana Sega Enterprises, Ltd.
Budući da je Sega uvozila rabljene strojeve koji su zahtijevali često održavanje, počela je konstruirati vlastite zamjenske komponente što je na kraju dovelo i do razvoja vlastitih igara. Prvu svoju arkadnu igru Sega je lansirala krajem 1960-tih godina, to je bio elektromehanički simulator podmornice Periscope. Tijekom 1973. godine Sega izdaje svoju prvu videoigru Pong-Tron. Zahvaljujući procvatu arkadnih igara Sega bilježi stalni rast te početkom 1980-tih godina postaje jedan od pet najvećih proizvođača arkadnih igara aktivnih u SAD-u.
U 1980-tim godinama dolazi do pada u poslovanju s arkadnim igrama te Sega počinje razvijati računala (SC-3000) i kućne sisteme video igara (SG-1000) kao odgovor na Nintendo Famicom konzole. Godine 1985. Sega je započela rad na Mark III konzoli (redizajniranom SG-1000), a 1986. objavljena je igraća konzola Master System. Uz to je razvijala svoje vlastite igre (Hang-On, Out Run). Krajem 1988. godine Sega lansira nasljednika konzole Master System naziva Mega Drive, odnosno za američko tržište Genesis.
Sega se stalno tržišno natjecala sa Nintendom, posebno kada je nastupila era 16-bitnih igara i jedva je uspijevala nekako konkurirati Nintendu. U prvoj polovici 1990-tih godina Sega je uspjela nadmašiti prodaje Nintendo SNES konzola u Americi, najviše zbog popularnosti Segine igre Sonic the Hedgehog i niže cijene konzole Genesis. Tijekom 1990, i 1991. godine Sega lansira ručnu konzolu Game Gear i prvu konzolu sa CD-om (Mega-CD), no uspjeh ovih konzola je bio ispod očekivanog. U drugoj polovici 1990-tih godina Sega radi na nasljednicima konzole Genesis i ulazi u 32-bitnu eru igara. Nastala je konzola Sega Saturn, koja je u Japanu bila bolje prihvaćena od Sony PlayStation konzole, no ne i u Evropi. Također, Sega Saturn u Americi nije postigla toliki uspjeh kao Genesis.
Krajem 1990-tih i početkom 2000-tih godina vlada najveće tržišno natjecanje između tri velika japanska proizvođača igraćih konzola: Nintendo, Sony i Sega. Krajem 1998. godine nakon određenih poteškoća Sega lansira svoju konzolu Dreamcast. Konzola je postigla određeni uspjeh, no ubrzo ju je sustigla konkurencija iz Sonyja i Nintenda i preuzela prevlast na nekim tržištima. Na kraju su Sony i Nintendo držali 50 i 35 posto američkog tržišta videoigara, dok je Sega držala samo 15 posto.
U prvoj polovici 2001. godine Sega je prestala sa proizvodnjom konzole Dreamcast i razvojem svojih igraćih konzola općenito te se orijentirala na razvoj softvera za druge platforme. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja spajanja sa trećim tvrtkama, sredinom 2003. godine najveći dioničar Sege postala je japanska tvrtka za igraće automate Sammy, te je 2004. godine stvoren Sega Sammy Holdings. Unutar holdinga Sega se orijentirala na prodaju arkadnih automata i razvijanje novih video igara uključujući i igre za mobilne uređaje. Slijedila su mnoga restrukturiranja, reorganizacije, akvizicije, promjena imena tvrtki povezanih sa Segom, usponi i padovi u poslovanju. Sega je i danas podružnica Sega Sammy Holdingsa sa sjedištem u Tokiju te ostvaruje nekoliko višemilijunskih franšiza video igara za arkade i konzole.
Slično kao što vidjeli kod Nintenda i Sony PlayStationa tako su i Segine konzole bile popularne za stvaranje različitih jeftinih kopija, svakako niže kvalitete hardvera i softvera. Same video igre često nisu bile usporedive sa originalnim igrama. Sega je proizvodila igraće konzole u razdoblju od 1983. do 2001. godine, a ovdje sam pronašao tri kopije vjerojatno s kraja 1990-tih i početka 2000-tih godina. Slične kopije se i danas prodaju po nekim trgovinama potrošačke elektronike.
Klonovi Nintendo, Sony PlayStation i Sega konzola su nalazili plodno tlo uglavnom u zemljama bivšeg istočnog bloka (srednja i istočna Evropa), te u manje razvijenim zemljama i regijama diljem svijeta. Razlog tome su tada aktualna politička i ekonomska ograničenja uvoza takvih proizvoda, visoke carinske pristojbe, izostanak reakcije države uvođenjem pravnih mjera na prodaju kopija, a svakako i slaba platežna moć građana siromašnih zemalja. Tako su lako dostupne i jeftine kopije japanskih konzola koje su već dolazile sa instaliranim setom 8-bitnih igara na kraju negdje postale popularnije od originala.
Prva konzola sa slike nosi oznaku Sega, no zapravo se radi o kopiji konzole Sega Mega Drive (Sega Genesis) koja se ovdje zove 16 BIT Mega Drive 2. Druga konzola naziva „linsheng“ je kopija Sega Mega Drive Mini 2 konzole. Treća konzola naziva Ending-Man Terminator NN-999 je opet nešto izmijenjeni klon kućišta Sega Mega Drive (Genesis) konzole. Općenito gledano, kopije kombiniraju dizajn kućišta oba modela Sega Mega Drive konzola sa minimalnim izmjenama. Neke kopije dolaze i sa kontrolerima koji su vjerna kopija originalnih.
Kopije koriste 60-pinski uložak za igre koji je kompatibilan sa Nintendo Famicom ulošcima, pa se ove konzole također nazivaju i Famiclone.
Za neke od ovih konzola se odmah može primijetiti da su kopije, no neke prilično vjerno kopiraju kućišta i dimenzije originalnih konzola. Tek kad se prime u ruku i bolje pogledaju vidi se da je završna kvaliteta izrade i sama plastika kućišta lošija, težina je manja od originala jer je hardver maksimalno pojednostavljen, a kad se otvori kućište ili pokrene kakva igra odmah postaje jasno da se kopija u tom dijelu prilično razlikuje od originala.
Na Seginim klonovima možete naći instalirane igre koje nemaju veze sa Segom, a kvaliteta igri je klasična za piratske kopije 8-bitnih igara. To su mahom jeftine nelicencirane kopije igara napravljene uglavnom u Kini i Rusiji. Jednako kao i kopije konzola, tako su i kopije uložaka sa igrama bile široko dostupne u uličnoj prodaji ili u malim privatnim trgovinama igračaka i druge potrošačke elektronike. Konzole serije „Terminator“ prisutne su na tržištu praktički od pojavljivanja originalne Sega Mega Drive konzole, a i danas se mogu nabaviti u nekoj inačici (Terminator 2020).
Hardver naših lažnih Sega konzola je sličan kao i kod svih drugih jeftinih kopija i klonova popularnih konzola. Čitava elektronika se bazira na jednom namjenskom COB čipu, a samo ponegdje je čip sa programom igre zaseban ili igra dolazi na zasebnoj pločici.
Jedino što može biti zanimljivo za proučavanje ili analizu je izvedba izlaznih audio i video pojačala, te TV RF modulatora tih signala. S obzirom da se radi o jeftinim konzolama onda su i ovi sklopovi izvedeni na najjednostavnije (najjeftinije) moguće načine, no ti načini ipak mogu biti različiti. Kod nekih konzola su AV pojačala i modulator izvedeni toliko jednostavno da jedva generiraju dovoljno čiste i dovoljno jake signale da ih neki bolji (osjetljiviji) televizor može detektirati i prikazati. Kod tih konzola se ne mogu koristiti ni duži kablovi (više od 2 metra) za povezivanje konzole i televizora jer će se signal u njima previše prigušiti. S druge strane, neke konzole imaju nešto bolje i kvalitetnije izvedene modulacijske krugove i one daju puno čišću i stabilniju sliku, bilo na AV ili na RF (antenskim) ulazima televizora.
Kod Nintenda i Sony PlayStationa već smo spominjali da su RF modulatori u konzolama radili na najnižim standardnim VHF TV frekvencijama, obično 2. ili 3. VHF kanal (oko 50 MHz) kako bi pojačala i oscilatori bili što manje zahtjevni za praktičnu izvedbu, a aktivne komponente što jeftinije. Takvi modulatori rijetko sadrže limitere, MF filtre i krugove za potiskivanje nepotrebnih nosećih frekvencija i bočnih pojasa, te signal iz njih „zagađuje“ puno širi frekvencijski opseg od dozvoljenog. Međutim, s obzirom da je signal amplitudno slab on ima utjecaj samo na televizor na koji je spojena konzola, tako da to i nije neki praktični problem. Problem bi nastao kada bi takav nefiltrirani signal pokušali dodatno pojačati tako da ovi modulatori baš i nisu najbolji temelj za gradnju nekog TV predajnika.
16 BIT Mega Drive 2
Tipični multipleksirani kontroler (joystick) za jeftine kineske konzole, ovdje kopira oblik originalnog Sega kontrolera.
Dva COB čipa (procesor i igra) te audio/video pojačalo i TV RF modulator u diskretnoj izvedbi.
Izvedena elektronička shema modulatora iz Sega 16 BIT Mega Drive 2 konzole.
Kod TV modulatora (predajnika) potrebno je frekvencijski modulirati signal tona na jednoj nosećoj frekvenciji, te amplitudno modulirati signal slike na drugoj nosećoj frekvenciji. Ova dva modulirana signala se zatim miješaju u jedan zajednički signal. Noseće frekvencije slike i tone ovise o TV kanalu za koji gradimo modulator, no razmak između noseće frekvencije slike i tona pri tome mora uvijek (za svaki kanal) biti konstantan. Taj razmak ovisi o TV standardu, a on je za naše područje, odnosno za većinu evropskih zemalja iznosio 5,5 MHz.
Vrlo je bitno održati točan razmak nosećih frekvencija slike i tona kako bi obje frekvencije bile ispravno detektirane i demodulirane u TV prijemniku. Već mali pomak u razlici frekvencija uzrokuje pojavu da najbolju sliku primamo na jednom kanalu, a najbolji ton negdje izvan tog kanala. Stoga nije najbolji način raditi zasebne oscilatore za modulaciju slike i tona jer bi bilo jako teško ugoditi oba oscilatora na ispravne kanalne frekvencije i sa ispravnim frekvencijskim razmakom, za svaki od nekoliko desetaka TV kanala. Puno bolje rješenje je podesiti samo jedan oscilator na kanalnu frekvenciju (oscilator slike), a oscilator tona podesiti na razliku nosećih frekvencija slike i tona (5,5 MHz). Miješanjem ta dva signala nastaje zbroj i razlika noseće frekvencije slike, odnosno modulirani nosioc slike na podešenoj kanalnoj frekvenciji i modulirani nosioc tona koji je uvijek na razmaku 5,5 MHz od nosioca slike. Nama treba samo zbroj signala jer nosioc tona mora biti na 5,5 MHz većoj frekvenciji od nosioca slike. Kod pravih TV odašiljača se nepotrebna razlika signala filtrira, no ovo što ovdje treba primijetiti to je da se ugađanjem kanalne frekvencije nosioca slike istovremeno automatski mijenja i frekvencija nosioca tona, održavajući uvijek potrebni razmak od 5,5 MHz.
Na našoj shemi tranzistor T4 je audio pojačalo signala tona, a na tranzistoru T5 se bazira Colpitts oscilator koji radi na 5,5 MHz (razlika nosećih frekvencija slike i tona). Oscilatorskim transformatorom vjerojatno se frekvencija može podesiti i na 4,5 MHz što je bio drugi najčešći TV standard.
Za video signal je ugrađeno pojačalo za odvajanje (emitersko slijedilo) sa tranzistorom T1 preko kojeg se dobiva video-kompozitni izlaz. Istim video signalom se također amplitudno modulira oscilator/mješač sa tranzistorima T2/T3. Ako pogledamo oscilator sa T2 koji mora raditi na TV kanalnoj frekvenciji nosioca slike, vidimo da se titrajni krug nalazi u krugu baze tranzistora. Međutim, nigdje jasno ne vidimo pozitivnu povratnu spregu sa emitera ili kolektora tranzistora kojim se podržavaju oscilacije. S obzirom da je signal u fazi na emiteru tranzistora, onda se ovdje vrlo vjerojatno koristi interni parazitski kapacitet spoja emiter-baza preko kojeg se podržavaju oscilacije. Dovoljan je mali interni kapacitet (nekoliko pF) za povratni prolaz dijela VF oscilacija. Miješanje oba nosioca je na emiteru T3. Na RF izlazu je ugrađen serijski LC rezonantni filtar proračunat za noseće (kanalne) frekvencije. Ovime je svakako smanjen prodor RF signala na susjedne TV kanale.
Za regulaciju napona (5 V) koristi se serijski tranzistorski stabilizator napona sa zener-diodom.
„linsheng“ konzola
Ovo je kopija Sega Mega Drive Mini 2 konzole. Iako je kućište nešto manje od Mega Drive (2) konzole, bez problema u nju stane bilo hardver kopiran na COB čipove i modulator u bilo kojoj izvedbi jer u kućištu i dalje ima puno praznog prostora.
Međutim, čini se da je proizvođač ovdje svejedno htio slijediti originalnu ideju minijaturizacije i izbacivanja svega što nije nužno za rad konzole. Tako je za napajanje izbačena bilo kakva aktivna regulacija ili stabilizacija napona, te su ugrađena samo dva otpornika za ograničenje struje (pad napona) na potrebnih 5 V.
U daljnjoj uštedi je izbačeno audio pojačalo, a sve drugo je ostalo uglavnom isto kao i gornjem primjeru. Izostavljen je i rezonantni LC filtar za izlazni RF signal tako da se on sada na izlaznu priključnicu vodi samo preko kondenzatora za DC odvajanje.
Ending-Man Terminator NN-999
Ova konzola ima „najbogatiji“ hardver, vjerojatno jer se radi o nekoj starijoj kopiji. Osnovna elektronika se bazira na jednom COB čipu, a dodatna kartica (igre) sadrži dva COB čipa i još jedan u diskretnoj izvedbi. Možemo samo nagađati koji sklopovi su sadržani u kojem čipu, no čak da to i znamo, hobista-elektroničar nema neke praktične koristi od ovakve izvedbe hardvera. Modifikacije, popravci ili prenamjene ovakvog hardvera su vrlo ograničene.
RF modulator je ovdje izveden nešto drugačije nego u prethodna dva primjera. Tonski dio je bez ulaznog pojačala, a oscilator (5,5 MHz) nije više Colpitts nego Hartley tipa sa titrajnim krugom na kolektoru tranzistora.
Video signal za kompozitni video izlaz se prosljeđuje preko emiterskog slijedila (T1) kao što smo vidjeli u prva dva primjera, no video signal za modulaciju se uzima izravno bez pojačala za odvajanje sa T1. Oscilator za kanalni nosioc slike je istog tipa kao u prethodna dva primjera, no ovdje jasno možemo uočiti kondenzator između baze i emitera tranzistora od 15 pF preko kojeg se ostvaruje pozitivna povratna sprega potrebna za podržavanje oscilacija. Slijedeća razlika u odnosu na prethodna dva primjera je što se ovdje video amplitudna modulacija miješanje frekvencijski moduliranog signala tona vrši na oba emitera tranzistora T2 i T3 što smanjuje potrebnu razinu signala za modulaciju i miješanje. Izlazni tranzistor T3 je selekcijsko pojačalo sa rezonantnim titrajnim krugom u kolektoru tranzistora koje djeluje kao pojasni filtar za izlazni RF signal.
Na ovom primjerku je ugrađen regulator napona 7805.
Sega kopije prihvaćaju 60-pinski uložak za igre koji je kompatibilan sa Nintendo Famicom ulošcima, pa se ove konzole također nazivaju i Famiclone.
