Danas je nabavljen termometar njemačkog proizvođača Hartmann & Braun vjerojatno iz 1980-tih godina.
Tvrtka Hartmann & Braun (H&B) osnovana je 1882. godine kao nasljednica dotadašnje proizvodne radionice pod nazivom „Optische Anstalt, physikalisch astronomische Werkstätte“ u vlasništvu Eugena Hartmanna, a koja se bavila proizvodnjom optičkih uređaja te mehaničkih i geodetskih instrumenata. Te 1882. godine Hartmann je ostvario partnerski odnos sa Wunibald Braunom (brat njemačkog fizičara Karla Ferdinanda Brauna, konstruktora prvog osciloskopa sa CRT cijevi i dobitnika nobelove nagrade za fiziku temeljem zasluga u razvoju bežične telegrafije), a težište razvoja i proizvodnje je ubrzo stavljeno na električne mjerne instrumente. Tijekom 2. svjetskog rata Hartmann & Braun bila je vrlo važna njemačka tvrtka i zapošljavala je oko 1000 radnika s time da se još oko 340 žena uglavnom iz Ukrajine, Rusije i Bjelorusije koristilo kao prisilna radna snaga. Pri kraju rata dio pogona tvrtke uništen je u savezničkim bombardiranjima, a dio je privremeno oduzet od strane američke vojske. Nakon 1950-ih godina tvrtka se polako oporavlja i okreće svjetskom tržištu te samostalno posluje sve do 1999. godine kada je pripojena ABB koncernu.
Za termometar HB 88.509324 nemamo nikakve podatke. Prema kontrolama i natpisima, ovaj termometar je baždaren za rad sa tri tipa termopara (temperaturnog senzora):
- platina-rodij (Rh-Pt) termopar koji na temperaturi 1600°C daje napon od 16,72 mV
- krom-nikal (Cr-Ni) termopar koji na temperaturi 1300°C daje napon od 52,46 mV
- željezo-konstantan (Fe-Konst) termopar koji na temperaturi 900°C daje napon od 53,14 mV
Ovi termoparovi bi prema današnjim specifikacijama bili najbliži S, K i J tipovima termoparova. Međutim, ovo je stariji instrument i baždaren je za slične tipove termoparova koji se danas više ne koriste. Tako primjerice današnji J tip termopara (Fe-Konst) na 900°C daje napon od 51,88 mV, no postojao je također L tip termopara (Fe-Konst) koji na 900°C daje napon od 53,14 mV.
O termoparovima smo pisali o svim objava vezanih uz termometre i pirometre pa ovdje nećemo ponovno analizirati temperaturno naponske karakteristike pojedinih tipova termoparova. Instrumet HB 88.509324 sam po sebi nije ništa drugo nego mili-voltmetar sa mjernim opsezima do 18 mV, odnosno do 54 mV. Mjerni opsezi se biraju dovođenjem napona na određenu kombinaciju priključnica (stezaljki) kako je i nacrtano na prednjoj ploči.
Dodatna kontrola u obliku sklopke 0-20 Ω služi za kompenzaciju otpora poveznih vodova kojima se termopar spaja na instrument. S obzirom da se ovim instrumentom mjere visoke temperature povezni vodovi do senzora mogu biti dugački. Vodovima se prenose vrlo mali naponi te se već na malom otporu istih mogu stvoriti veliki padovi napona čime bez kompenzacije dobivamo pogrešna očitanja.
Mjerni instrument ima osjetljivost 100 µA, puni otklon postiže na 18 mV iz čega proizlazi unutrašnji otpor instrumenta 180 Ω (10 Ω / mV). Međutim, ovaj naš instrument je čini se već doživio neke preinake, popravke i slično. Jedan mjerni otpornik i jedna vanjska priključnica nisu spojeni nigdje, a sklopka za kompenzaciju otpora je neispravna. Zatečeno stanje je ovakvo.
Otpornik od 67 Ω te desna priključnica bez oznaka (koji u našem instrumentu nisu spojeni) vjerojatno su pokušaj nadogradnje uređaja na neki drugi tip termopara.
Neispravnu sklopku nismo mogli izmjeriti, a ista preklapa 15 otpornika od 6 Ω te pet otpornika od 1 Ω. Kombinacijom ovih otpornika mogao bi se dobiti bilo koji otpor u rasponu 1 – 95 Ω sa korakom od 1 Ω. Sklopka ima 20 položaja i nemamo njenu internu shemu, no prema proračunu morala bi kombinirati otpornike za raspon 18 – 39 Ω. Tako bi na otporu od 39 Ω imali ukupni unutrašnji otpor voltmetra od 180 Ω što odgovara poziciji sklopke 0 Ω (bez kompenzacije). Svaki slijedeći položaj smanjuje unutrašnji otpor voltmetra za 1 Ω što onda kompenzira istu vrijednost otpora poveznih žica prema termoparu.
Ovaj složeni višepolni preklopnik sa 20 otpornika vjerojatno je mogao biti zamijenjen potenciometrom, posebice jer otpornici ionako imaju toleranciju od 2 %.
Zakretni svitak mjernog sistema je napet na tankoj torzionoj niti. Takvim načinom montaže dobiva se osjetljiviji instrument, no isti je više podložan mehaničkim oštećenjima nego kad je zakretni sistem na osovini sa ležajevima i balansiran spiralnim oprugama.
Ovaj instrument danas može biti zanimljiv jedino po osjetljivom mjernom sistemu širokog raspona skale. Dobro je i to što se pločica skale može lako zamijeniti pa se instrument može prenamijeniti za neku drugu ulogu. Nažalost, očito je ležao u nekom vlažnom prostoru te je željeznu jezgru mjernog sistema napala korozija. Kako god bilo, moderni digitalni instrumenti su danas već gotovo istisnuli iz upotrebe ovakve masivne stolne laboratorijske analogne instrumente te isti završavaju na deponijima, a tek rijetki budu sačuvani u kakvim privatnim zbirkama ljubitelja dobre stare elektronike 🙂