ANTENSKA KUTIJA AK-250 SRH


Danas je nabavljen antenski prilagođivač (antenska kutija) AK-250, serijski proizvod bivše Tehničke sekcije Saveza radioamatera Hrvatske iz 1970-tih godina. Antenska kutija AK-250 predviđena je za prilagodbu impedancija predajnika u rasponu 40 – 75 Ω i impedancija antene u rasponu 12 – 4000 Ω, u frekvencijskom opsegu 3 – 30 MHz i za snage do 180 W (250 W PEP). AK-250 također je opremljena SWR metrom sa dva instrumenta.

antenska_kutija_ak250_02

antenska_kutija_ak250_03

Antenski prilagođivači ili antenske kutije (antena tjuner, engl. antenna tuner/coupler, matching circuit/network, ATU – Antenna Tuning Unit, transmatch, matchbox, Z-match, monimatch, njem. Anpassungsgerät, Anpassgerät) sve su nazivi za uređaj kojim se impedancija antenskog dovoda i antene prilagođava na izlaznu impedanciju radio predajnika koja najčešće iznosi 50 Ω. O problematici prilagodbe impedancija na liniji: izlazni stupanj predajnika – antenski vod – antena, već smo pisali u objavi MJERENJA NA ANTENAMA – SWR, PWR, FS, MODULATION pa se ovdje nećemo ponovno vraćati na ovu prilično kompleksnu temu.

Za potpuno pojednostavljeni praktični pristup problemu prilagodbe predajnika preko antenskog voda na antenu možemo izdvojiti nekoliko smjrnica:

  • Kako bi se sva VF energija koju generira predajnik izračila preko antene u prostor, potrebno je uskladiti impedancije izlaznog stupnja predajnika, prijenosnog antenskog voda i same antene na istu vrijednost, obično sve na 50 Ω. U koliko to nije slučaj, VF energija ili njen određeni dio neće se izračiti iz antene nego će se antenskim vodom ponovno reflektirati prema predajniku ili će se na anteni pretvoriti u toplinu umjesto da se izrači iz iste.
  • Izlazni stupanj predajnika i antenski vod obično su tvornički već prilagođeni na impedanciju 50 Ω. Impedancija izlaznog stupnja predajnika prilagođava se izlaznim filtrima (π ili Collinsov filtar) u zadnjem stupnju predajnika, a impedancija antenskog voda određena je njegovim fizičkim odnosima i dimenzijama gledano kroz presjek voda. Slijedom toga, u praksi svi problemi uslijed neprilagođenja uglavnom potječu od antene.
  • Impedanciju antene nije jednostavno fiksno prilagoditi i održati konstantnom jer ista ovisi o više različitih faktora. Oni uključuju oblik i dimenzije antene, frekvenciju na kojoj se antena koristi kao i samo okružje u kojem se ista nalazi. Antenu stoga moramo promatrati kao cjelinu koja uključuje sam antenski sustav, zatim prijelazni otpor iz antene u prostor, kao i sam prostor oko antene jer svi ovi čimbenici utječu na njenu impedanciju. Fizičke proporcije kod dugih antena mogu se mijenjati rastezanjem i skupljanjem materijala uslijed promjena temperature zraka, prijelazni otpor antene prema zraku može se mijenjati promjenom vlažnosti, tlaka i temperature zraka, na impedanciju antene zatim jako utječe visina od zemlje na koju je postavljena te bliski okolni objekti (kuće, drveće i sl.). Stoga, iako tvorničke antene mogu imati deklaraciju da im je impedancija npr. 50 Ω, treba znati to vrijedi samo za jednu određenu frekvenciju (iako su antene rezonantne na više frekvencija) i samo u određenim uvjetima postavljanja te antene.
  • Ni SWR metar ni antenske prilagodne kutije nisu uređaji koji mogu izmjeriti ili popraviti stvarno zračenje VF energije iz antene. Antena koja loše zrači loše će zračiti i uz ove uređaje iako, u nekim specifičnim uvjetima, antenski prilagođivač može donekle popraviti efikasnost antene. Ovi uređaji prvenstveno služe za kontrolu i poništavanje stojnih valova na dijelu antenskog voda između predajnika i antenske kutije u cilju zaštite izlaznog stupnja predajnika od mogućeg uništenja uslijed reflektirane VF energije iz antene natrag u predajnik, a koja nastaje zbog neprilagođenosti antene. Ipak, ako sve to gledamo iz drugog kuta, posredstvom dobre antenske prilagodne kutije mi možemo u praksi koristiti (gotovo) bilo kakvu antenu uz bilo koji predajnik na čitavom opsegu frekvencija koji prilagodna kutija pokriva bez opasnosti da ćemo zbog neprilagođenja uništiti predajnik. Čak nije nužno ni da antenski vod između predajnika i prilagođivača ima impedanciju 50 Ω iako u tom slučaju SWR metar predviđen za 50 Ω neće pokazivati točno mjerenje. No, svakako treba biti svjestan da će pri tome stvarna izračena snaga iz antene, unatoč prividnoj prilagođenosti, i dalje biti utoliko manja koliko se stvarno razlikuju impedancije antene i predajnika na određenoj frekvenciji.
  • Antensku prilagodnu kutiju dobro je koristiti kod svih kombinacija predajnik – antena, bez obzira da li su iste rezonantne ili nisu, jer to nije uvijek uvjet niskog SWR-a. Današnji predajnici rade se sa tranzistorskim izlaznim stupnjevima koji često rade na svojim graničnim vrijednostima te svako dodatno povećanje napona i struja uslijed reflektirane snage može dovesti do njihovog uništenja. Neki (primo)predajnici imaju tvornički ugrađene automatske prilagodne sklopove ili imaju ugrađenu elektroničku zaštitu, koja smanjuje izlaznu snagu na razinu kod koje ne može doći do oštećenja izlaznog stupnja ako SWR poraste iznad određene granice. No ovakvi su uređaji dosta rijetki i skupi.

Postoje antenski prilagođivači koji se montiraju neposredno uz antenu te time na neki način čine njezin sastavni dio (iako nisu zračeći element). Pomoću ovakvih prilagođivača na jednom kraju se vrši prilagodba impedancije na impedanciju predajnika, a na drugom kraju se antena podešava na rezonantnu frekvenciju. Time se antena ugađa na optimalan rad i ovakvi prilagođivači stvarno poboljšavaju električne karakteristike antene. Najčešći primjer tome su prilagodne zavojnice koje se postavljaju u podnožja skraćenih vertikalnih antena (kraćih od četvrtine valne duljine) kako bi se prilagodila njihova niska impedancija (nekoliko Ω) na impedanciju predajnika 50 Ω. No, s obzirom da se antene uglavnom postavljaju na povišene i teško dostupne nosače to se može napraviti jednom za jednu rezonantnu frekvenciju, nakon čega svakako nije više praktično vršiti česte prilagodbe na svaku novu radnu/rezonantnu frekvenciju.

S druge strane, prilagodne kutije o kojima je ovdje riječ postavljaju se uz predajnik te su lako dostupne za podešavanje, no one mogu poslužiti samo kao transformatori impedancije između predajnika s jedne strane, te antenskog voda i antene s druge strane, te kao takve ne poboljšavaju karakteristike antene u smislu zračenja, već samo štite predajnik od reflektirane VF energije.

Antenski prilagođivači shematski su vrlo jednostavne naprave i sastoje se od kombinacije reaktivnih komponenti, odnosno serijskog ili paralelnog spoja promjenjivih zavojnica sa promjenjivim kondenzatorima. Dakle ovdje zapravo govorimo o promjenjivim LC filtarskim mrežama. No, iako shematski jednostavni, ovakvi filtri su električki i mehanički dosta zahtjevni za izradu jer vrlo često moraju biti dizajnirani za visoke napone i jake struje koje generira izlazni stupanj predajnika. To onda zahtijeva posebne izvedbe promjenjivih kondenzatora (zračnih ili vakuumskih) tako da između ploča ne dođe do proboja visokog napona, te posebne vrste promjenjivih zavojnica.

antenska_kutija_ak250_04

PROMJENJIVI KONDENZATORI

Promjenjivi kondenzatori trebaju imati što veći raspon kapaciteta kako bi se mogli koristiti za prilagodbu što većeg raspona impedancija. Za antenske kutije pogodniji su promjenjivi kondenzatori sa nelinearnom promjenom kapaciteta (bubrežasti oblik ploča rotora) jer na višim frekvencijama, kada su ploče rotora gotovo sasvim izvučene iz ploča statora, promjena kapaciteta po kutu okretanja je manja nego kod linearnih kondenzatora, pa je stoga znatno lakše i finije ugađanje. U AK-250 ugrađen je kondenzator sa bubrežastim oblikom ploča najvećeg kapaciteta 2 x 450 pF.

PROMJENJIVE ZAVOJNICE

Zavojnice mogu biti izvedene sa kontinuiranom promjenom induktiviteta (okretne zavojnice ili roleri) ili sa skokovitom promjenom gdje se izvodi zavojnice preklapaju sklopkom (okretnim kratkospojnikom). U prvom slučaju kritičan je spoj klizača sa zavojnicom, a u drugom slučaju kontakti preklopnika koji moraju podnijeti visoke struje i napone. Pomoću preklopnika spaja se dio zavojnice koji nije potreban, i to u pravilu sa strane nižeg potencijala, kako bi gubici bili što manji. Na taj je način i utjecaj kapaciteta, koji nastaje u preklopniku, odnosno kapacitet preklopnika prema masi, znatno smanjen. Promjena induktivnosti uz pomoć preklopnika postiže se u skokovima, što je prilično velik nedostatak, no ako preklopnik ima dovoljan broj položaja (najmanje 15) dobije se za praksu dovoljno fina regulacija.

Kod okretnih zavojnica, kao što smo rekli, postiže se kontinuirana promjena induktiviteta, međutim klizni kontakt preko kojeg se ostvaruje spoj sa dijelom zavojnice podložan je trošenju što ima za posljedicu povećanje prijelaznog otpora na tom spoju. Zbog velikih struja kroz zavojnicu i male vrijednosti prijelaznog otpora uzrokuju velike gubitke, tako da kod kvalitetnih rolera prijelazni otpor ne bi smio iznositi više od 5 mΩ ni nakon 10000 okretaja.

antenska_kutija_ak250_05

NAPONI, STRUJE I GUBICI NA KONDENZATORIMA I ZAVOJNICAMA

Ovisno o snazi predajnika i prisutnom SWR-u reaktivne komponente antenskog prilagođivača mogu biti izložene vrlo visokim naponima i strujama. Za primjer možemo navesti da kod predajnika snage 100 W minimalni napon koji se pojavljuje na komponentama antenske kutije iznosi 100 V (od vrha do vrha), a minimalna efektivna struja oko 1,5 A. Za snagu od 1500 W napon se već približava vrijednosti od 400 V, a struja 5,5 A. Sve ovo vrijedi za SWR 1:1, no sa porastom SWR-a rastu i vrijednosti napona i struja tako da su one kod SWR 3:1 već gotovo dvostruke, a kod SWR 10:1 trostruke. Tako se u praksi kod predajnika snage 100 W i visokog SWR-a (50:1) mogu pojaviti i struje do 10 A, odnosno čak 40 A kod predajnika snage 1500 W.

antenska_kutija_ak250_13

U tablici su orijentacijski navedeni minimalni potrebni razmaci između ploča rotora i statora za kondenzatore te potrebne debljine žica zavojnica za nekoliko različitih snaga kako bi antenski prilagođivač u praksi mogao podnijeti sva očekivana opterećenja. Ovdje također treba uzeti u obzir i dovoljan razmak između zavoja zavojnice (korak namotaja) kako između zavoja ne bi bilo iskrenja. Za zračni izolator dopušteni napon između zavoja iznosi najviše 700 V/mm, za kvalitetnu keramiku samo 300 V/mm, a za ostale izolatore još i manji. Na višim opsezima zavojnica se sastoji od samo nekoliko zavoja, tako da korak namotaja mora biti još veći.

Sve reaktivne komponente ugrađene u antenski prilagođivač moraju imati što bolji Q-faktor (dobrotu) kako na njima ne bi dolazilo do velike disipacije snage, odnosno gubitaka. Stoga su kod zavojnica bolja rješenja sa što manje metalnih dijelova u konstrukciji jer oni unose povećane gubitke. Metalni dijelovi se ni kod okretnih ni kod preklapajućih zavojnica ne mogu izbjeći pa se isto pokušava što više neutralizirati pogodnim odnosom promjera i duljine zavojnice kako bi jakost elektromagnetnog polja u području metalnih konstrukcijskih elemenata (obično smještenih u središtu zavojnice) bila što manja. Najveći Q-faktor zavojnice dobiva se uz omjer promjera i duljine zavojnice oko 2,5 i koraka namotaja dva puta većeg od promjera žice kojom je zavojnica namotana. Za praksu dimenzije takvih zavojnica nisu baš pogodne. Zato se uzima da omjer promjera i duljine zavojnice iznosi jedan ili i manje, a korak namotaja 30 do 50 % veći od promjera žice. Kod manjeg koraka pada Q-faktor, a kod većih bi se snaga zbog malog razmaka između zavoja moglo pojaviti iskrenje.

Tijelo zavojnice treba biti od materijala s malim dielektričnim gubicima. Za više frekvencije (21, 24 i 28 MHz) zavojnica može biti i samonoseća. Za srednje i veće snage u obzir dolazi jedino kvalitetna keramika, a za manje snage mogu zadovoljiti i drugi, u VF tehnici uobičajeni materijali. U obzir dolazi i plastika, ali samo na nižim frekvencijama i kod manjih snaga. Induktivnost zavojnice ne treba biti veća od 30 μH. Kod nekih okretnih zavojnica najmanja induktivnost je veća od 1 μH, stoga se na najvišim frekvencijama, kod nekih antena, ne može postići SWR 1:1.

Svaki antenski prilagođivač unosi određeno slabljenje, no korištenjem elemenata visoke dobrote teži se tome da ono bude što je moguće manje. U konačnici, određeno smanjenje snage koje unosi antenski prilagođivač postavljen između predajnika i antene isplativa je cijena za zaštitu izlaznog stupnja predajnika od uništenja.

antenska_kutija_ak250_06

SHEME ANTENSKIH PRILAGOĐIVAČA

Svi antenski prilagođivači su u osnovi LC filtri propusnici visokih ili niskih frekvencija sačinjeni od zavojnica i kondenzatora. To je i za očekivati jer je osnovna uloga takvog filtra zapravo poništiti (kompenzirati) reaktanciju (bilo kapacitivnu ili induktivnu) te tako učiniti da antenski sistem izgleda kao čista otpornost jednaka izlaznoj impedanciji predajnika.

Antenski prilagođivači mogu se sastojati od samo jednog elementa (kao što je to slučaj kod prilagodnih zavojnica za kratke vertikalne antene) ili od više njih. Tako samo za najjednostavniji antenski prilagodni filtar sa dva elementa (tzv. L-filtar) možemo imati osam različitih kombinacija, no neke od njih su prema svojim karakteristikama znatno manje pogodne za upotrebu u antenskim prilagođivačima od drugih pa ih ovdje nema smisla spominjati. Antenski filtarski prilagođivači u praksi se rade do kombinacije četiri reaktivna elementa, od kojih svi ne moraju biti promjenjivi. No i za takve slučajeve ima desetak kombinacija koje se najčešće nalaze u praksi. Iako svaka kombinacija daje u konačnici približno iste rezultate, koja izvedba filtra će se u konačnici upotrijebiti ovisi o više faktora. Ponekad je uvjet raspodjela napona i struja na pojedinim komponentama (sve komponente u filtru ne moraju biti opterećene maksimalnim naponima i strujama) pa se biraju filtri gdje se mogu ugraditi jeftinije komponente nižih nazivnih napona za istu snagu antenskog prilagođivača. Ponekad je uvjet složenost komponenti pa se kod jeftinijih verzija izbjegava upotreba okretnih zavojnica i/ili dvostrukih promjenjivih kondenzatora (kapacitivnih razdjelnika). Često je uvjet i frekvencijski opseg koji se želi pokriti, jer svaki filtar u praksi ima različita ograničenja krajnjim frekvencijama, nakon kojih bi potrebne vrijednosti pojedinih komponenti filtra bile praktično teško ostvarive (previsoke ili preniske), a da uz to zadrže zadovoljavajuću dobrotu. Naravno uvjet može biti i predviđeni opseg razlika impedancija, tako da se za prilagođivač ne mora uvijek težiti da ima univerzalnu, što širu primjenu. U konačnici, omjer LC elemenata u rezonantnom krugu, paralelne ili serijske mreže LC elemenata na ulazu i izlazu iz prilagođivača, visoko ili niskoomska opterećenja na izlazu, sve su to čimbenici koji više ili manje utječu na konačni stupanj korisnog djelovanja antenskog prilagođivača pa nije ni čudo da se stalno eksperimentira sa novim spojevima i tehničkim rješenjima kako bi se pronašla najbolja kombinacija za ciljanu namjenu, gdje je često i odnos cijene i kvalitete vrlo bitan faktor kod konačne konstrukcije antenskog prilagođivača.

antenska_kutija_ak250_01

Ako se usporede sve nacrtane sheme antenskih prilagođivača vidi se da se radi o tri osnovna tipa: L-filtar, T-filtar i π-filtar (imena su dobivena po obliku mreže). Okvirne vrijednosti elemenata dane su za KV područje (3-30 MHz), vidimo da su maksimalne vrijednosti induktiviteta reda nekoliko desetaka µH, a kapaciteta reda nekoliko stotina pF. Naravno, u antenske prilagodne kutije uz sam filtar može biti ugrađen i SWR metar kao i dodatne transformatore impedancije (npr. za simetrični antenski vod 250-300 Ω).

Vidimo da ovi prilagođivači s obzirom na ulaznih 50 Ω najbolje rade samo sa višim impedancijama antene, odnosno njima se mogu prilagođavati samo uski opsezi impedancija. Teoretski bi L-filtri za više impedancije antene mogli raditi i sa niskoomskim antenama, no to je nepraktično jer tu za KV trebaju već vrlo visoke vrijednosti kapaciteta i vrlo niske vrijednosti induktiviteta. Od L-filtera najčešće se koristi niskopropusni “A” tip s time da kondenzator može biti vezan paralelno ulazu ili izlazu (kao na shemi), najviše iz razloga jer takav filtar ima i povećano gušenje harmonika.

Serijski LC krug najbolje je primjenjiv za niske impedancije antene (10-150 Ω). To je iz razloga jer se kod ovog prilagođivača titrajni krug kompletira preko antene, pa je za rezonanciju potreban veći LC omjer, što rezultira povećanim gubicima kod antena visoke impedancije. Stoga je za visokoomske antene uvijek bolje koristiti paralelno napajanje, no paralelno napajanje koristi se i za napajanje niskoomskih antena (impedancije manje od 10 Ω) kada su reaktivne komponente impedancija antene i antenskog voda suprotnog predznaka. Antenski prilagođivači sa tri elementa, gdje se ubraja i T-filtar, zanimljivi su upravo iz navedenih razloga, jer se kod potpuno otvorenih paralelnih kondenzatora, paralelno napajanje zapravo pretvara u serijsko. Iz tog razloga mogu se upotrebljavati za prilagođavanje u vrlo širokom području impedancija (10-2500 Ω) te su stoga vrlo popularni za praktičnu izradu.

Dobrih karakteristika je i π-filtar (sličan poznatom Collinsovom filtru) no vidimo da je nešto složenije konstrukcije i da se sastoji od čak četiri promjenjiva elementa što njegovo ugađanje čini dosta složenijim. Da bi se to ublažilo u nekim inačicama ovog filtra ulazni promjenjivi kondenzator se zamjenjuje kondenzatorima stalnog kapaciteta koji se preklapaju zajedno preko sklopke za zavojnicu. Za niža frekvencijska područja tim kondenzatorima paralelno se spaja još i dodatni kondenzator 500 pF.  Zbog složenosti svega ovoga π-filtar se rjeđe koristi kod antenskih prilagođivača.

antenska_kutija_ak250_07

T-FILTAR SA KAPACITIVNIM RAZDJELNIKOM

T- filtar sa kapacitivnim razdjelnikom (univerzalni antenski prilagođivač, engl. Ultimate Transmatch) kakav je ugrađen je u našu antensku kutiju AK-250 svojevremeno je (1970-tih godina) bio vrlo raširen u antenskim prilagođivačima.  Ovakav filtar omogućava jednostavno i pouzdano ugađanje impedancija u vrlo širokom području te također i na najnižim KV frekvencijama, a uz to služi i kao dobar filtar harmonika. Danas se smatra donekle zastarjelim, a zamijenio ga nešto modificirani tzv. SPC filtar (engl. Series Parallel Capacitor tuner, SPC Transmatch) koji se pojavio 1980-tih godina i kod kojeg je dvostruki kondenzator premješten u izlazni krug filtra (prema anteni).

T- filtar sa kapacitivnim razdjelnikom sastoji se dakle od dvostrukog promjenjivog kondenzatora koji je na ulazu spojen kao razdjelnik, te od paralelno spojene zavojnice i serijski spojenog kondenzatora na izlazu iz filtra. U antenskoj kutiji AT-250 izlazni promjenjivi kondenzator (350 pF) zamijenjen je paralelnim spojem dva kondenzatora stalnog kapaciteta 56 pF / 7 kV, dakle ukupno oko 112 pF. Ovaj bi kondenzator za neke antene trebao biti što veći, a za neke pak kratko spojen. Stoga je takvom modifikacijom dosta izgubljeno na mogućnosti podešavanja, a ista je napravljena iz razloga što konstruktori u standardnu “Iskrinu” kutiju (24x8x15 cm) jednostavno nisu imali mjesta ugraditi promjenjivi kondenzator. Ugrađeni dvostruki promjenjivi kondenzator je maksimalnog kapaciteta 2 x 450 pF sa razmakom između ploča ne većim od pola milimetra. Zavojnica se sastoji od 18 namota Cu-lak žice debljine 1 mm motanih na prstenastu feritnu jezgru unutarnjeg promjera 25 mm, vanjskog promjera 45 mm i debljine 20 mm. Ista ima 12 izvoda koji se dovode na preklopnik. Preklopnik ima standardne kontakte koji nisu nikako predviđeni za visoke struje i napone. Kad se usporede svi ovi podaci vidi se da podatak o najvećoj dozvoljenoj snazi (180 W ili 250 W PEP) za ovu antensku kutiju treba uzeti s velikom rezervom. Prema gornjoj tablici vidimo da bi za snagu od 250 W promjer žice zavojnice i razmak ploča kondenzatora trebao biti nekoliko puta veći, no to su podaci koji uključuju kontinuiran rad antenskog prilagođivača pri čemu se elementi ne zagrijavaju tako da se ne pogoršava njihova dobrota. S druge strane, za radioamaterski rad na kratkom valu, gdje su emisije kratke i uz duže pauze antenska kutija AK-250 će poslužiti svrsi, s time da je samo podešavanje potrebno obaviti na što manjoj snazi predajnika.

antenska_kutija_ak250_09

SWR metar ugrađen u antensku kutiju AK-250 također je napravljen vrlo jednostavno i uz najveću moguću uštedu materijala. Radi se o izvedbi SWR-a sa dva analogna instrumenta, na kojima se istovremeno prate iznosi direktnog i reflektiranog napona. Instrument na kojem se prati direktni napon dovodi na puni otklon kako bi se na drugom očitao SWR. Potenciometar je dvostruki, pa kako se mijenja predotpor na jednom instrumentu tako se u istom iznosu mijenja i na drugom. Na taj način se uvijek dobije isti odnos između spomenuta dva mjerenja.

antenska_kutija_ak250_10

Usmjerni sprežnik našeg SWR metra sastoji se od dva izolirana vodiča iste dužine ugurana ispod opleta dijela koaksijalnog voda na strani predajnika. Ovo je vjerojatno najjednostavniji i najjeftiniji način izrade spežnika na koji se induciraju struje iz vrućeg kraja antenskog voda i koje se zatim koriste kod mjerenja. Kada se koristi sprežnik koji je mehanički i električki izveden potpuno simetrično za zadanu impedanciju 50 Ω tada je krajeve spežnika dovoljno zaključati fiksnim otpornicima (kako ne bi došlo do stvaranja stojnih valova na paralelnim žicama sprežnika). Otpor ovih otpornika ovisi o karakterističnom otporu antenskog voda (za 50Ω kabele otpornici imaju svaki po 150Ω, a za 75Ω kabele njihova vrijednost je po 100Ω). No, u našem slučaju nazovimo improviziranog sprežnika vodiči ugurani ispod opleta kabla nisu geometrijski ni potpuno simetrični niti potpuno jednake dužine, pa su isti zaključani potenciometrima vrijednosti 200Ω kojima se onda ove razlike mogu donekle kompenzirati.

Da ne bi došlo do stvaranja stojnih valova na paralelnim žicama sprežnika njihovi krajevi su zaključani otpornicima (otpornici moraju biti neinduktivni, dakle najbolje ugljeni). Otpor ovih otpornika ovisi o karakterističnom otporu antenskog voda (za 50Ω kabele otpornici imaju svaki po 150Ω, a za 75Ω kabele njihova vrijednost je po 100Ω). Germanijskim diodama AA 121 ispravlja se VF napon za prikaz na instrumentima. U nastavku dajemo kompletnu shemu antenske kutije AK-250, a detaljniji opis ovog tipa SWR metra, kao i način mjerenja istim, možete pročitati u objavi MJERENJA NA ANTENAMA – SWR, PWR, FS, MODULATION.

antenska_kutija_ak250_12

Kada proučavamo problematiku impedancijske prilagodbe antene na predajnik vrlo brzo shvatimo da iz svega možemo izvući vrlo malo čvrstih zaključaka koji bi stalno vrijedili za sve uvjete. Svaka pojava vezana uz prijenos VF energije antenskim vodom na antenu dinamički se mijenja na osnovu promjena niza drugih faktora i sa svime time treba računati kod dizajnirana antenskih sustava. No, da bi se napravila kvalitetna analiza antenskog sustava i prijenosnog voda potrebno je s jedne strane dobro teorijsko poznavanje ove problematike, a s druge strane posjedovanje kvalitetne (čitaj: skupe) mjerne opreme za tu namjenu. Naravno da radioamateri često traže prečace kroz teoriju i u praksi su se prisiljeni služiti indirektnim i manje točnim metodama mjerenja. Međutim, zahvaljujući svojoj upornosti i inovativnosti upravo su radioamateri zaslužni za dizajne nekih od najboljih komponenti antenskih sustava. Treba biti svjestan da su cijene kvalitetnih tvorničkih antenskih prilagodnih kutija danas bliske cijenama kvalitetnih kratkovalnih radio uređaja na koje se iste spajaju. S današnje točke gledišta, antenska kutija AK-250 možda nije vrhunski uradak iz područja uređaja za radioamaterski kratki val, no s obzirom na vrijeme u koje je nastala, a posebice glede odnosa uloženo-dobiveno svakako je bila nekad, kao što je još uvijek i danas itekako upotrebljiva i korisna naprava za održavanje života izlaznog stupnja nekog KV predajnika srednje snage 🙂

Leave a comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.