U nastavku pregleda kolekcije igraćih konzola iz 1990-tih godina dolazimo do prvog modela Sony PlayStation konzole (PSX, PS, PS1) koji je izašao na tržište 1994. godine i redizajniranog modela ove konzole naziva PS One koji je na tržište izašao 2000. godine.
Kao i većina popularnih igraćih konzola tako je i PS1 dobio svoje kopije ili klonove. Kopije PS1 konzole pojavile su već 1997. godine (praktički čim je originalna konzola stekla popularnost u svijetu). Naravno, kako su dolazile nove inačice PS konzole tako su ih slijedile i njihove kopije. Međutim, kopije PS konzola nisu bile ni blizu kopijama Atari 2600 ili Nintendo Super Famicom konzola koje smo opisali u prošlim objavama.
Dok je kod Atarija i Nintenda kopiran vanjski izgled, igre i prihvat originalnih patrona za igre, kod PlayStationa je kopiran zapravo samo vanjski izgled kućišta. U unutrašnjosti se i dalje nalazila ista garnitura 8-bitnih igara kao u kopijama prvih Atari i Nintendo konzola (originalni PS1 i PS One su 32-bitni sustavi). Te igre su u većini slučajeva bile nelicencirane (piratske) kopije originalnih igri ili njihove više ili manje modificirane kopije. Kopije PS-a stoga i dalje prihvaćaju 72-pinske Nintendo patrone sa igrama (standard za evropske i američke NES konzole), a konektor za iste je smješten ispod poklopca lažnog optičkog pogona.
Usporedba vanjskog kućišta originalne konzole PlayStation PS1 (lijevo) i kopija (desno). Kopije gotovo potpuno slijede originalni dizajn i dimenzije kućišta.
Originalni PS1 je opremljen CD optičkim pogonom, a kopija ispod poklopca ima konektor za spajanje 72-pinskih Nintendo patrona sa 8-bitnim igrama.
Prednja strana kućišta. Original (lijevo) ima specifične konektore za kontrolere i utore za memorijske kartice. Kopija (desno) ima utore za joysticke koji su standardni za Atari 2600 i razne klonove Atarija i Nintenda.
Zadnja strana kućišta. Originalna konzola PS1 (lijevo) ima mrežno napajanje dok se kopije (desno) napajaju preko adaptera. Što se tiče audio video izlaza i portova za proširenje, ovdje vidimo dva originala sa nešto različitim setom priključaka. Oba imaju specifični PS AV Multi Out konektor preko kojeg se može dobiti kompozitni, S-video ili RGB video signal maksimalne razlučivosti 640 × 480 piksela. Gornji model SCPH-7502 ima uz to namjenski serijski i paralelni priključak (Serial I/O, Parallel I/O) koji služi za spajanje dodatne opreme ili više konzola međusobno. Donji model SCPH-9002 ima samo Serial I/O, no kod kasnijih modela je i on izbačen jer ga korisnici uglavnom nisu za ništa koristili. Prve inačice PS1 konzola serije SCPH-5001 pak su uz AV Multi Out, te serijski i paralelni priključak imale i RCA priključke za audio i video signale, vrlo slično kao i kopije koje vidimo s desne strane.
Dvije inačice PS1 konzola, SCPH-7502 i SCPH-9002, koje se razliku po perifernim konektorima ali i po unutrašnjem dizajnu elektroničke pločice.
Usporedba vanjskog kućišta originalne konzole PS One (lijevo) i dvije kopije (desno). Na kopijama je morala biti dodana tipka za RESET no dizajn i dimenzije kućišta su i dalje vrlo dobra preslika originalnih konzola. FunStation je samo jedan od mnogih natpisa koji su mogli stajati na ovakvim kopijama (PS-Kid, Game Player, Play and Power, Extra TV Game, PSMan PolyStation i drugi).
Original PS One je opremljen CD optičkim pogonom, a kopija ispod poklopca ima konektor za spajanje 72-pinskih Nintendo patrona sa 8-bitnim igrama.
Prednja strana kućišta. Original (lijevo) ima specifične konektore za kontrolere i utore za memorijske kartice. Kopija (desno) ima utore za joysticke koji su standardni za Atari 2600 i razne klonove Atarija i Nintenda.
Zadnja strana kućišta. Konektori za napajanje i TV su različiti na originalu (lijevo) i kopijama (desno). Original koristi specifični PS AV Multi Out konektor preko kojeg se može dobiti kompozitni, S-video ili RGB video signal maksimalne razlučivosti 640 × 480 piksela. Kopija ima RCA priključke za kompozitni video i audio signal.
Niz Sony patenata je otisnut na zadnjoj strani PS One konzole, a gotovo je sigurno da se neki od njih odnose i na kućište konzole. Kopije PS konzola sasvim sigurno su spadale u „sivu zonu“ te se samo u nekim državama u određenom razdoblju i pod određenim uvjetima tolerirala njihova prodaja.
Originalni mrežni adapter za PS One.
Ovdje je neoriginalni kontroler koji paše na originalni PS (lijevo) i kontroler koji je kopija originalnog PS kontrolera ali je konektorom prilagođen za spajanje na kopije. Za PlayStation konzole je inače bilo razvijeno više tipova kontrolera.
Dodatne memorijske kartice za PlayStation konzole od 1 MB i 2 MB. Čini se da ni ove nisu originalne.
Idemo prvo pogledati što je u kopijama PlayStation konzola. Točniji naziv bi zapravo bio „fake“ PlayStation jer ovo nije baš kopija (osim vanjskog izgleda), a pogotovo nije ni klon. Iz pristojnosti ipak koristim termin „kopija“.
Kopija PS1 iznutra.
Kopija PS One iznutra.
Vidimo kako se radi o hardveru vrlo sličnom kakav smo susretali kod kopija Nintendo Super Famicom konzola. S obzirom da su kopije PS konzola izašle nešto kasnije, hardver je dodatno pojednostavljen te se sada čitava elektronika bazira na jednom jedinom COB čipu. Ovdje više nema ni posebnog modula sa igrama. Kod kopije PS One pak je i potpuno izbačen TV RF modulator i sada imamo samo kompozitni video izlaz. Jedan tranzistor na pločici sa konektorima je serijski regulator napona 5 V, a drugi je pojačalo (buffer) za video signal. Konzole sadrže 15-tak 8-bitnih igara popularnih u 1990-tim godinama.
PS1 konzola SCPH-9002
PS1 konzola SCPH-7502
PS One konzola SCPH-102
Na Wikipediji možete pronaći osnovne podatke o hardveru Playstation konzola pa ovdje neću prepisivati sve specifikacije. U osnovi, PS1 i PS One konzole se baziraju na 32-bitnom procesoru R3000 tvrtke LSI Logic koji radi na taktu od 33,8688 MHz. Taj CPU se oslanja 3D i matematički koprocesor “cop2” na istoj pločici kako bi osigurao potrebnu brzinu za renderiranje složene 3D grafike. Zasebni GPU čip zadužen je za crtanje 2D poligona i primjenu sjenčanja i tekstura na njih. Za zvuk se koristi Sonyjev namjenski 16- bitni zvučni čip koji podržava ADPCM izvore sa do 24 zvučna kanala, omogućuje brzinu uzorkovanja do 44,1 kHz i MIDI sekvenciranje. PS1 (One) sadrže 2 MB glavne RAM memorije i dodatnih 1 MB video RAM memorije.
S obzirom da se ovdje baziramo na kopije i razna druga piratstva originalnih igraćih konzola, onda moramo reći kako se u slučaju PlayStationa nije se stalo samo na kopiji vanjskog izgleda kućišta. S obzirom da su originalne PS igre koje su dolazile na CD-ovima mogle biti relativno skupe, a u to vrijeme su se već proširile CD pržilice na PC-ovima, razvilo se piratsko kopiranje tih igara.
Međutim, PS konzole su imale softversku i hardversku zaštitu od nelicenciranih kopija igara na CD-ovima kao i regionalna ograničenja korištenja CD-ova s igrama, tako da je i sam PS morao biti softverski i hardverski hakiran da bi prihvatio kopije. To se radilo dodatkom malog mikrokontrolera na tiskanu pločicu konzole, a na kojem su bili pohranjeni odgovarajući licencni ključevi. Na sivom tržištu su se nudili već flešani mikrokontroleri za tu namjenu popularnog naziva MOD Chip.
Zaštita od piratskog kopiranja CD-ova se inače sastojala od posebnog načina zapisivanja podataka na CD, gdje zapisivanje ne slijedi čisti spiralni uzorak nego ta spiralna putanja ima i određenu dodatnu valovitost “eng. The wobble groove”. Ti specifični uzorci linija zapisa sa namjerno unesenom određenom frekvencijom valovitosti mogu poslužiti za kodiranje određenih informacija, uključujući i podatke o zaštiti od kopiranja. Problem je bio što standardne CD pržilice široke potrošnje nisu mogle kod snimanja replicirati te valovite linije zapisa jer bi se laser snimača morao fizički moći kretati u još jednom pravcu.
Kod hakiranja se koristila činjenica da su sustav zaštite od kopiranja i regionalna zaštita bili povezani, pa su se MOD čipovima istovremeno zaobilazile obje zaštite. Kad je hakiranje i kopiranje PS diskova uzelo maha, Sony je na svojim konzolama uveo dodatnu zaštitu koja je prepoznavala prisutnost MOD Chipova. Međutim, ta provjera je slijedila tek nakon što je disk već prepoznat kao originalan. Stoga se tome doskočilo na način da se MOD Chip drži uključenim (na napajanju) samo na početku tijekom provjere CD-a, a odmah nakon toga se isključuje kako ga Sonyjeva provjera ne bi detektirala (MOD čipovi su jednostavno bili zalemljeni na kontakte prekidača na poklopcu PlayStationa).
Usporedni prikaz elektroničkih pločica PS One SCPH-102, PS1 SCPH-9002 i PS1 SCPH-7502 konzola. Na prvoj i zadnjoj pločici se jasno vide ugrađeni MOD Chipovi za zaobilaženje regionalnih ograničenja i zaštite od kopiranih CD-ova.
Gledano kroz povijest, gotovo svaki video ili audio format, bilo da je zapisan na nekom mediju ili se distribuirao preko TV/SAT signala, Interneta ili na neki sličan način, u jednom je trenutku bio hakiran, kopiran ili je na neki drugi način probijena ili zaobiđena njegova zaštita. Proizvođači se stalno igraju „mačke i miša“ sa piratima te nove jače zaštite gotovo uvijek budu vrlo brzo hakirane.
Posljednjih godina (desetljeća) više ne pratim svijet igara, no čini se da su proizvođači istih promijenili strategiju. Umjesto da (pre)skupo naplaćuju sadržaje i trpe velike gubitke zbog piratstva, počinju se nuditi sadržaji po cijenama gdje piratstvo više nije previše isplativo. Boje je prodati 100 originala po cijeni od 20 eura, nego 10 originala po cijeni od 100 eura. Činjenica je da većina ljudi nikada neće kupiti original po visokoj cijeni tako da korištenje kopija zapravo i nije realan podatak gubitaka zbog piratstva. Da se razumijemo, ja ovdje ne odobravam niti potičem piratstvo, no uvijek su ne zanimale tehnologije i trendovi općenito vezani uz elektronički svijet. Sve ovo moje pisanje je isključivo općeg informativnog karaktera, a tko želi znati ili učiniti više, čini to na vlastitu odgovornost 🙂